Danas imam potrebu zahvaliti svojim roditeljima. Svim ljudima koji su prošli kroz moj život. I sebi.

Odbacivanje osobnosti koju sam pokupila izvana ne mogu opisati kao nešto iznimno teško. Možda je teže pronaći sebe u roju misli koji prolaze kroz glavu.

Bez obzira na društvena uvjetovanja, obitelj i odgoj unutar nje imali su najviše utjecaja na mene. Zato sam neizmjerno zahvalna svojim roditeljima. I sebi jer imam osjećaj da ih nisam birala potpuno nesvjesno.

Odrasla sam bezbrižno. Imala sam sve što sam poželjela. Tatu koji nam je omogućio materijalnu sigurnost i kući uvijek dolazio dobro raspoložen jer je posao ostavljao na poslu. Mamu koja nam je pokazala kako biti zahvalan za to što imaš. Ostati skroman, rekla bi. Ali i letjeti, ako je to tvoja želja.

Imam sve to i dalje.

Ali ono što najviše dira moju dušu je njihova sposobnost da mi daju izbor, bez obzira što su možda mnogo puta požaliti zbog mojih odluka. Znam da ja nisam jer učila sam kroz njih. To je bio moj način i u tim trenutcima nisam znala drugačije.

Kod nas nisu postojale ideologije, religije i politika. Pokazali su mi što znači biti ljudsko biće u svijetu koji slabo podržava takve. Napravili su to na najbolji mogući način koji je njima bio prirodan. Znam kako su odrastali. Ostali smo bez doma u ratu, prošli sve i svašta, ali nikada nisam osjećala strah jer sam vjerovala njima. I pokazalo se da je to bila ispravna odluka. 

Svijet ne gledam kroz nacionalnosti i slijepa vjerovanja, a političke igre nešto su od čega  bježim glavom bez obzira. Tako je i danas dok nas bombardiraju sa svih strana. Informacijama i zabranama.

U potrazi sam za ispunjenim životom oduvijek. Ali ispunjenim iz dubine svog bića. Nisam do sada shvaćala da je to zaista u meni. Da već sve postoji i da je sve već savršeno, samo je toliko slojeva na tome da ne vjerujem sama sebi. 

Mijenjam se. I rekla bi da mi se sviđa ta promjena bez obzira što sve donijela.

Nekako sumnjam da je naša srž bilo što osim ljubav.