Treći tjedan Mistične ruže od vas traži da sjednete i promatrate što se događa izvan vas, ali i unutar vas.

I neka traje koliko je vama ugodno.

Nakon toga pronađite glazbu koja će vas nositi. Koja će vas opustiti. Ako je to metal, neka bude metal. Dopušteno je sve. Nema prave i ne prave glazbe. Samo ona u kojoj možete iskreno uživati. Za mene je to sada violina.

Ovdje ću pisati o svom iskustvu. Možete pokušati na takav način, ali to ne znači da će sigurno biti i vaš način. Tu ste da pratite sebe, ne mene.

Ne tako davno Tom me začuđeno pitao kako mogu stalno slušati jednu te istu glazbu. Njegovo pitanje ostavilo je upitnik iznad moje glave. Nisam bila svjesna da to radim.

Krenula sam od te svjesnosti i shvatila da ja nisam ista. Nije bitno što je glazba ista, ja svaki put čujem nešto drugo. Osjetim nešto drugo. Primjetim nešto drugo. Osvijestim nešto drugo. 

Zašto sam odabrala meditirati samo na jednu pjesmu?

Koliko god traje meditacija, svira mi ista pjesma. Možda se volim držati poznatog. Ali iako je glazba poznata, odjednom ne mogu čuti sve što postoji u njoj. Ni jedan ples nije bio identičan. Možda sličan, ali nikako identičan.

Možete pokušati s nizom pjesama. Ja još nisam, ali prošlo je kroz glavu. :-)

Počelo je s pjesmama koje imaju riječi. Sada je samo instrumental jer riječi imaju tendenciju nositi me u prošlost ili budućnost. :-)

Sve dolazi postepeno. Ne tražim, ne kopam kako bi pronašla glazbu. Vidim ju negdje, kliknem na play i zaljubim se. Ili ne. To je način kojim prelazim na iduću pjesmu. Jer koliko god mogu slušati jednu te istu pjesmu, kad tad dođe vrijeme da ju napustim. Dala mi je sve što je mogla, što ne znači da joj se nikada više neću vratiti. ;-)

Nisam se dugo zadržala sjedeći i promatrajući na brdu jer sam osvijestila da nakon buđenja, moje tijelo želi pokret. Odmorilo se. Ne treba mu sjedenje. Zato je meditacija postala ples.

Sada onaj teži dio (barem je meni bio).

Promatrač na brdu koji pleše. ;-)

Tu sam koristila zrcalo. Osvijestila da mi je teško gledati sebe bez prosuđivanja. Težila sam nekom idealu. Cilju. Mislila da može bolje od ovoga što je sada. Možda i može, ali to nije bit priče.

Promatrati sebe i zavoljeti to što vidiš. Nije lako. Zrcalo posluži, ali i njega kad tad treba napustiti.

Kada dođete do prave ljubavi, moći ćete plesati i zatvorenih i otvorenih očiju. Moći ćete gledati u zrcalo, ali neće biti moranje.

U početku hoće. Ako ste imalo slično meni, neće vam se svidjeti to što vidite. Glava već godinama priča istu priču. Ali pustite ju da priča dalje i gledajte se dok to radite. Nećete se neograničeno moći osuđivati jer oči znaju gledati. Samo su zaboravile. Kad tad dolazi do toga da počnete primjećivati ono lijepo na sebi. To donosi ono iznutra. Iznutra nema podjela na treba biti ovako ili onako. Unutra je sve već gotov proizvod. ;-)

Plesati samo plesa radi. Biti tu, sada i ovdje. Biti dovoljan sebi takav kakav jesi. Bez dodavanja i oduzimanja. Samo biti.

Postoji jedna sitnica koja mi iz nekog razloga pomaže, a to je odjeća. Bitno mi je u čemu ću plesati. Započinjem u jednom, pa se presvlačim sve dok se ne smirim. :-)

A nekada mi bude ugodno u onome što sam obukla odmah. Slušajte što si govorite dok gledate zrcalni odraz i slijedite sebe.

Glava bi mogla reći, "Gle što si uživljena, ukrašavaš samu sebe. Misliš da te odjeća čini ljepšom."

To će se događati na duhovnom putu jer mi nismo svjesni što sve nosimo unutra. Sve postaje kontradiktorno. Kritizirate sebe zbog gluposti. Pa što i ako jesam uživljena? Ako je to moj put, neka bude tako. Ako je ukrašavanje sebe odraz nečega lošega, to je samo uvjerenje. A ja sam imala to uvjerenje. Pokupila ga negdje usput, tko zna od koga. Nije mi prvi put da dolazim do ljubavi prema sebi i svaki put bi ono što nosim na sebi odražavalo upravo tu ljubav.

Ako je to plitko neka je. 

Ako je potreban cilj onda je to biti zaljubljen u sebe. Za početak dovoljno.

Zaljubljenost je prolazna, to sam itekako spoznala kroz život.

Ali još nisam spoznala pravu ljubav. Plešem prema tome. :-)

Na kraju članka je link do videa koji je snimila Martina Jelinić.

Zašto smo snimile ples?

Prije to ne bi napravila zbog mišljenja drugih ljudi. Nisam shvaćala da je priča o drugima zapravo priča o sebi.

Suočila sam se s glavom. Sa uvjerenjima kojih nisam bila svjesna. A kad dođete do emocija, tamo je sve drugačije i one nose na jedan novi put.

Zato vrijedi suočiti se s glavom i oduzeti joj vodstvo. Nije šefovanje njen posao. ;-)

Plešite o tome. :-)

Cijeli video možete pogledati na Fecebook stranici Foodona.