Kažu da bruh može nastati zbog prekinutih emocionalnih veza, opterećenosti i napetosti. Razmišljajući o tome na takav način, ne mogu samo odmahnuti glavom i reći glupost. Lagala bi sebe.

Rano sam primijetila da ljudske riječi ne odgovaraju u potpunosti njihovim gestama. Gluma je sveprisutna. U stanju je od ničega stvoriti svašta. Većinom na temelju pretpostavki, rijetko znanja o nečemu. Ne generaliziram, ali mislim da nema čovjeka koji barem jednom nešto nije odglumio. Što iz neznanja, što iz učenosti takvog ponašanja. Zbog takvih iskustava naučila sam cijeniti samoću. I krugove malih ljudi. Ali tako sam se zatvorila za nešto puno više. Za shvaćanje i prihvaćanje. 

Kažu da život ide kroz cikluse od sedam godina. Svakih sedam je novi period, a ja sam zadnjim rođendanom ušla u novi, poprilično intenzivan ciklus. Intenzivan je zbog iskustva i želim ga prigrliti jer je moje i vrijedno, kakvo god bilo.

Sada imam djecu koja su mi učitelji koliko i ja njima. S njima imam priliku ja biti ja. Bez maski. Nema potrebe za apsolutnim autoritetom jer ih ne posjedujem. Nisu moje vlasništvo niti moje igračke. Duše su koje su došle kod nas učiti život. Volim misliti da svaka duša odabire svog roditelja zbog nama nepoznatih razloga. Isto tako mislim da su te duše ovdje da pomognu vratiti nas u život bez maske.

Porod je prekinuo moju emocionalnu vezu. Kada sam otvorila oči, pokazali su mi djecu i rekli da ih nose u inkubatore. Nisam ih ni dotaknula. Sjećam se koliko sam se tresla u bunilu sve dok mi u jednom trenutku nisu rekli da se smirim jer mi više sredstva za smirenje ne mogu dati. Tek tada sam malo postala svjesna da je situacija takva kakva je.

Dva dana nakon toga nisam ih ni vidjela. Bila sam jako loše u trbušnom predijelu da su me kolicima vozili gore. Znam da nisam liječnik, ali od početka me prati osjećaj da je inkubator bio samo mjera opreza. Nisu mi bili dovoljno dobri njihovi razlozi. Pogotovo za Reu koja nije glasno plakala kada je trebala. Zato sada nadoknađuje. ;-) Noel zbog manje kilaže iako ne idu svi zbog toga u inkubator. Kada sam vidjela dude pored njih i Noela s dudom u ustima, povraćalo mi se. Nitko me nije pitao. A ni ja nisam rekla ništa, pokušavajući opravdati njihove načine. Njihov prvi kontakt bile su svačije ruke osim mojih. Kao i moj, svačije osim njihovih. To nije bilo prirodno. I ja sam dalje nastavila tako.

Kada sam dobila priliku uzeti Reu, nisam znala kako. Tražila sam sestru da mi ju stavi u ruke i sjedila ukočeno kao da to nije moje dijete i ja nisam ja. To je bio moj put i otpustit ću ga jer je vrijeme za novi. 

Aposlutno nema smisla prepričavati sve detalje, ali već tada je sve krenulo nizbrdo. Ali da nije krenulo tako što bi naučila? Da nisam živjela u krivnji sve ove godine, bi li mogla skočiti u ljubav?

Ono što želim reći je da vas nitko osim vas samih ne može pripremiti za roditeljstvo. I da velike pripreme nema, osim pripreme svjesnosti sebe. Kada ste vi prirodni i tečete, nema potrebe da se bavite drugima. Barem ne u smislu da znate što bi oni trebali. Jer sve što mislite da bi oni trebali drugačije, zapravo je samo vaš problem. Učeni smo da budemo i ono što jesmo i ono što nismo. Dalje prenosimo upravo to. Ako se oslobodimo tuđega barem ćemo biti sigurni da dajemo jedino što možemo, sebe i svoju ljubav. 

Na programu za žene pitala sam što je to ljubav. Zaboravila sam. Zapravo sam zaboravila voljeti sebe jer sam bila fokusirana na sve oko sebe. A ni ljude oko sebe nisam mogla lako voljeti.

Ljubav ima svoju drugu stranu. Mržnju. Ako znate voljeti, znate i mrziti. I to je tako normalno. Sve ima svoju drugu stranu. Iz nekog smo razloga naučeni zbog negativnih emocija stvarati osjećaj krivnje i strama. Umjesto da samo prihvatimo i malo se pozabavimo time. Moja odluka je upravo to, baviti se svojim osjećajima i na takav način biti u stanju otpustiti i primiti nove.