Dan kada sam otišla po dio bubnja/doboš, iskoristila sam da pogledam što sam još "sakrila" od svojih očiju. I shvaćam da nisam sakrila, nego volim to tako reći. ;-) Prvenstveno sam vizualni tip osobe i ono što mi nije pred očima najčešće neću koristiti. 

Prije nego počnem o knjigama, želim napisati još nešto vezano uz zadnji članak. Odluka je bila otpustiti ljutnju bubnjem.

Kada bi se naljutila otišla bi do doboša i odmah se smirila. Pogled na njega i mogućnost stavljanja sebe u ritam, smirio me. Jednostavno ga volim i teško je na nešto što voliš biti ljut. A opet je tako jednostavno naljutiti se upravo na ono što voliš. Dok ne naučiš drugačije. A ja sada učim upravo to.

Bez obzira što me pogled i osjećaj na bubanj smiri, sviram. I napunim se pozitivnom energijom. Ne razmišljam o tome kako je prošlo skoro 10 godina i ne uvjeravam se da ne znam svirati. Svjesna sam da je to i dalje u meni. Tri godine školovanja, plus što je to bio moj veliki odabir i prva škola koju sam s pravim veseljem upisala. To ne može samo nastati iz mene. Negdje je.

Pustila sam da samo izlazi. Iskreno? Čak je i pokret tu, čak i ona lakoća pokreta iako je s druge strane još uvijek krut jer potrebna je vježba. Um želi racionalizaciju. I pustit ću ga malo. Čisto da vrati znanje teorije, ali ovaj put je vrijeme da sviram dušom. Sebi.

I pronašla sam usput još nekoga tko bi mogao zavoljeti bubanj.

Noel. On čak svira i pleše istovremeno. :-D Veseli me vidjeti što će nam ritam donijeti.

Albert Einstein. Čovjek vizionar. Ali i čovjek koji je djelovao u skladu sa svojim vizijama bez obzira na druge. Je li mu bilo lako? Sigurna sam da nije, a čitajući o njegovom životu sigurna sam da ćete to uvidjeti i sami . Što ga razlikuje od drugih? Hrabrost. Hrabrost da bude ono što on je i donese svijetu revolucionarna otkrića. 

Ovo je knjiga koja bi se mogla svidjeti mnogima. Sjećam se kada sam ju kupila. Zadnja je u nizu i njome sam se kratko bavila. Zato sam ju sada prvu odabrala. Čitajući ju sada, mnogo sam svjesnija riječi koje su na papiru. I možda čak svjesna u kojem smjeru plovim. I zašto mi je bio bitan povratak u prošlost. 

U jednom dijelu knjige A.P. Kezele piše o svojim osobnim potragama. Bez obzira na svo znanje i stanja u koje je uspijevao staviti sebe, nedostajala mu je punina. Onaj on koji je bio spreman na sve kako bi živio svoja uvjerenja i bio potpuno i ludo zaljubljen u život! I ja sam to imala. I ja sam tome težila. Ja sam se tome vratila.

Autentični smo. Svi mi. Ali nam je svima zajednička želja da postignemo balans unutar sebe. Način za doći do toga je prihvaćanje. Sebe i drugih. Kao različitih, ali u suštini jednakih.

Od kad sam krenula na program Ne moraš ništa, a možeš sve, imam osjećaj da je Anita stalno prisutna. Tako sam jučer dobila mail u kojem su natuknice o sljedećoj radionici. Odabir jedne knjige i preporuka. A ja već par dana razmišljam kako ću za FLOWaricu pisati upravo o NeoDancu. Tako sam se pripremila i za radionicu.

Sve to mi je vratilo sjećanje da sam jedne godine dobila nagradu gradske knjižnice u Slavonskom Brodu. Toliko sam knjiga o duhovnosti pročitala. I da, to su moja vječita traganja. Za koja sada ipak imam bolju podlogu.