Za mene su ovo duboki uvidi jer je bijes nešto čime sam se trebala pozabaviti i  počelo je spontano - igrom promatrača. Nakon što sam nekoliko puta iskusila ovo o čemu govori Osho, našla sam ovaj tekst u jednoj od njegovih knjiga. Veseli me jer znam da sam na pravom putu pa ga dijelim i vama koji se možda želite poigrati s negativnim emocijama. Ili pozitivnim. Funkcionira u oba smjera. :-)

Zapadna psihologija inzistira na introspekciji, a istočna na "sjećanju na sebe". Kada činite introspekciju, što tada radite?

Na primjer, ljuti ste. Počinjete razmišljati o bijesu. Počinjete analizirati kako je on nastao. Počinjete suditi da li je on dobar ili loš. Počinjete racionalizirati da ste postali ljuti zbog određene situacije. Vi razmišljate o bijesu, analizirate ga, ali pažnja je na gnjevu, a ne na vašem suštinskom biću. Vaša čitava svijest je koncentrirana na bijes. Vi ga promatrate, analizirate, uspoređujete, razmišljate o njemu, pokušavate pronaći način kako da ga ubuduće izbjegnete, kako da ga se oslobodite. To je misaoni proces. Vi ćete ga označiti lošim jer je on destruktivan. Vi ćete se zakleti da nikada više nećete napraviti istu grešku. Pokušat ćete gnjev kontrolirati voljom. To je razlog zašto je zapadna psihologija postala analitička : analiziranje, seciranje.

Istočna psihologija govori : " Budi svjestan. Ne pokušavaj analizirati gnjev. To je nepotrebno. Samo ga promatraj, ali promatraj ga svjesno. Nemoj razmišljati o tome."

Ustvari ako počnete razmišljati, to razmišljanje će postati prepreka promatranju bijesa. Razmišljanjem o njemu ćete ga prekriti. Misli će postati oblaci koji ga zaklanjaju ; izgubit ćete jasnoću. Nemojte uopće razmišljati. Budite u stanju bez misli i promatrajte.

Kada ne postoji ni jedna misao između vas i gnjeva, tada se sa njime suočavate, sukobljavate; ne secirate ga. Nije vas briga za njegov izvor koji je u prošlosti. Ne donosite sudove o njemu jer u tom trenutku započinje misaoni tok. Ne zaklinjete se da više nećete biti ljuti jer zaklinjanje vodi u budućnost. Kada ste svjesni, ostajete sa osjećajem gnjeva u "ovdje i sada". Vi nećete mijenjati gnjev, nećete razmišljati o njemu - vi ćete ga samo gledati, izravno, oči u oči. To je sjećanje na samoga sebe.

Ljepota je u sljedećem: ako možete gledati gnjev, on nestaje. On ne nestaje samo u tom trenutku - njegovo nestajanje pred vašim pogledom vam pruža ključ rješenja - ovdje nije potreban nikakav trud, nije potrebno donijeti neku odluku za budućnost i nema potrebe da putujete do njenog izvora. Sve je to nepotrebno. Sada posjedujete ključ: gledate gnjev i on nestaje. Taj pogled vam je uvijek na raspolaganju. Kada god se pojavi bijes, vi ga možete pogledati; tada taj pogled postaje sve dublji.

Postoje tri razine gledanja.

Prva je kada se gnjev već dogodio i "otišao"; kao kada gledate jedan rep koji nestaje : slon odlazi i još mu se samo rep može vidjeti. Dok je gnjev bio prisutan, vi ste bili zahvaćeni njime i niste mogli biti svjesni situacije u kojoj ste se našli. Kada je bijes gotovo nestao, tada postajete svjesni. To je prvo stanje svjesnosti - korisno, ali ne dovoljno.

Druga razina je kada je slon ovdje - ne samo njegov rep - tada je situacija zrela. Vi ste zaista bijesni, kipite od bijesa - i tada postajete svjesni.

Postoji i treća razina : gnjev još nije došao, on dolazi - ne dolazi rep, već glava. On ulazi u predvorje vaše svijesti i vi postajete svjesni. Tada se slon uopće ne materijalizira. Taj fenomen se nije ni dogodio - tada on ne ostavlja nikakav trag.

Koristim ovu metodu već tri, četiri mjeseca svjesno. Prva faza gledanja je minimalna (nisam sigurna ni postoji li više), a druga prevladava.

Iskustvo od nedavno dalo mi je uvid koliko se brzo mogu osloboditi prošlosti. Meni su trebali nekada dani da me popusti bijes. Ljutila bi se danima, tjednima, mjesecima. Više ne toliko na situaciju koliko na sebe i svoje ponašanje.

Pas je ušao u našu kuću prije četiri mjeseca. Ne mogu se točno sjetiti svih detalja te večeri, ali znam da se popiškio negdje (prije toga još nekoliko puta) i Noel je stao u to. Nakon toga popeo se na friško oprani kauč i obrisao noge..drama... :-D

Meni je već bilo vrijeme za spavanje i osjetila sam da stiže val bijesa. Ispucala sam ga spremajući to, ali imam naviku zadržavati jer ne pustim sve van zbog grižnje savjesti. Prije spavanja meditiram i sjela sam bijesna u nju. Pustila sebe da izbjesnim iznutra. Gledala sebe u drami. Priznajem da me šokiralo. Izlazilo je van pokretima tijela i blebetanjem (znate i sami kako izgleda scena vaše ljutnje, samo je ovo bila vizualizacija). Trajalo je kratko, zapravo nemam pojam o vremenu, ali recimo pet minuta. Na kraju sam se počela smijati sama sebi jer nije bilo vrijedno te drame. Već je prošlo. Završena radnja. Obrisala sam, počistila, kauč ću već srediti i što tu još mogu. Mogu biti u sada gdje cijela ta situacija više ne postoji.

Emocija dolazi i prolazi. Što se manje zadržavam na njoj ona brže prođe. I ne, ne potiskujem ju u sebe nego napokon sebe ne osuđujem zbog nje. Ne radim zapravo ništa nego doslovno promatram i puštam da izađe sve što treba izaći. Tu večer sam meditaciju završila smijehom i mirnoćom.

Došla mi je i treća razina prije koji dan. Prvi put sam svjesno prepoznala da će bijes doći ako se ne zaustavim. I zaustavila sam se jer nije bilo vrijedno toga. Nami (pas) mi je poslužio kao zrcalo. Uzeo je kutijicu šibica (praznu) i krenuo gristi. Na pusti to, bacio se u trk. Svaki moj pokret prema njemu rezultirao je bježanjem. Za njega to je igra. Znam ga, uživa u tome. Ali ja sam baš željela da on to pusti. Glumila autoritet i pokušala ga uhvatiti. Nisam uspjela ni u jednom ni u drugom. Ali sam osjetila do čega će doći jer meni u tom trenutku nije bilo do te igre.

Pa sam pustila i sebe i njega na miru. :-)