Želim pisati jer oduvijek to volim.

Pisanje dolazi iznutra. Barem ja to tako doživljavam. Ako mislite da samo sjednem i pišem, varate se. ;-)

Danima živim nešto što vam na kraju napišem. Nekada su to dva dana, nekada tjedan, nekada mjesec, nekad i više od toga.

Duhovnost i vjeru sam odabrala za temu ovog članka.

Rođena sam kao duhovna osoba, veoma povezana sama sa sobom. Vjerujem da smo svi rođeni takvi.

Odrastanje mi je donijelo ogromnu lepezu emocija i učilo me da je nekada bolje prešutjeti. Tu je ležao moj problem. :-)

Rijetko mi je netko mogao riječima objasniti zašto bi trebala šutjeti. Zaključila bi da je to ona slavna "Što će svijet reći?".

Koji svijet? Onaj nakon kojeg ostaje gorčina jer sam progutala sebe? Ako je vaš odgovor da i to je sasvim u redu. Ipak sam sada odabrala drugačiji način.

Imam sebe i s razlogom imam svoje mišljenje, stavove i uvjerenja. Jesam li ih gutala tijekom života? Itekako! 

Odgojena sam u divnoj obitelji. Koja je isto tako gutala pa zašto bi ja bila drugačija? Ali znaju moji da sa mnom nije bilo lako. Vremenom ću im objasniti i pokazati zašto.

Odgojena sam u obitelji gdje se cijenio rad i trud. Ljubav prema stvaranju, rekla bi.

I mama i tata su me naučili stvarati. Iz ničega sve. Pokazali mi da se može. Jer ja sam dijete rata. Mi smo ostali bez svog doma jednom. I stvorili smo novi. Sami. Radom i trudom. Godinama. Dio po dio.

Tata kao vodo-plino instalater i čovjek od cijevi (na fotografiji ispod možete vidjeti boce za varenje što zapravo živi godinama kroz obitelj Ereiz. :-) 

Mama kao domaćica, slikarica, kuharica, vrtlarica, stilista. Jednom riječju i kako ja to vidim, živjela je svoju estetiku. Malo je zaboravila kako, ali zato ovo i pišem. Sve je to i dalje u njoj.

Kupili smo kuću u Slavonskom Brodu. Koja je imala štagalj. Bio je predivan i jako sam ga voljela. Mama ga je pretvorila u bajku. Obojala ciglu u bijelo i ukrasila ga cvijećem. To je bilo nešto što je tada mogla i djelovala je u skladu sama sa sobom. Moram priznati da tek sada preturajući po prošlosti vidim koliko je utjecaja imala na mene. 

I sjećam se jednog dana kada je mi je prijateljica posprdno komentirala štagalj. Vjerujete li da se sjećam tog grča u želucu nakon 28 godina? Da.

Sjećam se samo da sam progutala svoje riječi. Nisam branila štagalj na svoj način. Jer u njemu je bilo moje blago. Snovi. Zamišljala sam kako taj isti štagalj pretvaramo u još veću bajku. "Stan" na tavanu. :-)

Da sam bila hrabra možda bi taj štagalj i dalje bio duša našeg zemljišta. Ovako ostaje divno sjećanje, ali i potvrda meni što točno znači biti svoj. Svi se mi rađamo bez pretpostavki o drugima. Bez kritika. To je nešto što učimo kroz društvo. Pa čak i u školi koju sam iz istih razloga mrzila. Jer gdje god sam pokušala biti svoja, uvijek je bilo tih "pametnijih" od mene koji su znali da je bolje onako kako oni kažu. Sad shvaćam zašto me skoro nikad nisu uvjerili u svoje priče. Natjerala sam samu sebe da šutim jer nisam znala kako drugačije. Ali uvjerili me nisu. I zato sada kada sam osvijestila obrasce svog djelovanja mogu birati djelovanje na drugačiji način.

Riječi imaju težinu. Razbacujemo se njima tako lako pa se nakon toga branimo i objašnjavamo što smo zaista željeli reći. Neće svi šutjeti. Netko će vam nekada i odgovoriti.

U nama ostaje sve što progutamo. Pa dođe kao bolest koja vas natjera da promislite o svojim načinima. 

Ima onih koji su uspjeli drugačije. Njima se divite, zar ne? Čak iako im zavidite na svjesnoj razini, nesvjesno zna na čemu je. Jer logično je svima da ako je uspio jedan, može i drugi. Počnite raditi na tome. Kako god znate i umijete. Samo vi možete odabrati kako ćete. Ali pokrenite se. Izronite. Jer zrak koji ćete udahnuti je nestvaran. Emocije koje će izaći iz vas su turbulentne. Ali pustite ih van. Kakve god da jesu, vaše su. Sami smo ih natrpali u sebe, i dobre i loše. Takve će i izlaziti. Ali oslobodite sebe viška tako što ćete od sada biti svoji. Korak po korak.

U nedjelju smo otišli na izvor u malo selo Borojevci. Dok smo hodali uokolo, domaćica mi je pokazivala svoju kuću, vrtove, okolicu. U jednom me trenutku pitala jesam li vidjela njihov križ. Zaista nisam. Otišle smo i stale ispred njega. Domaćica se prekrižila. Ja sam stala i gledala ispred sebe. Vidjela sam krajem oka kako je primijetila da se ja nisam prekrižila.

Razumijem odgoj, barem mislim da razumijem. Ja sam odgojena da imam izbor u što ću vjerovati i na koji način ću vjerovati. Išla sam kao dijete u crkvu. Nisam vidjela to što je pričano. Priča je došla do mene, ali sam vidjela da velika većina nakon izlaska iz crkve postaje netko drugi. Radili su toliko toga suprotno od onog što sam čula u crkvi. Zbog svojih očiju sam otišla i njegovala duhovnost i vjeru u sebi. Energija je moćna i to je ono čemu svi težimo. Kako ćemo ju nazvati? Je li to zaista bitno? Bitno je onima koji žele pričati o životima drugih, osuditi i prikovati na križ kao što su to napravili Isusu Kristu. Ja vjerujem da se to dogodilo. Jer to se događa od kad je svijeta. Ne možda na isti način, ali se događa.

Dugo sam nazivana antikristom. Ako to i nakon ovog članka netko odluči vjerovati, doslovno je njegov izbor. Ali pogled na čovjeka zakovanog na križ u meni izaziva tugu i bol koju mogu osjetiti. I zato sam odlučila primijetiti koje je cvijeće domaćica donijela i stavila u vazu, što je posadila uokolo i divila se tome. I prvi put nakon dugo vremena bilo mi je ok što imam svoj stav o svemu tome.

Tko želi pitat će. Reći ću mu sve.

Tko želi osuditi, neka sudi.