Za razliku od nekada, mobitel mi sada služi za pisanje, čitanje nekih zanimljivosti koje mi iskoče u glavi u obliku pitanja i kratki pregled Instagrama. Osvijestila sam da mi je bio previše u rukama. Umjesto odmora od misli primala sam informacije sa svih strana putem mobitela. I one dobre i one loše ako ću ih etiketirati. Rezultiralo je rojem misli koji nije prestajao zujati. :-) Rečenica kojom sam se služila da bi opisala što mi se događa bila je "Kuha mi mozak". Takav je i bio feeling. Kakav je sada? Ni blizu toga. Ne znam kada mi je zadnji put kuhalo u glavi i mislim da sam na tragu zašto je tako. ;-D

Ali sada kuha u trećoj čakri, solarnom pleksusu koji je zadužen za emotivni dio. Kroz Human Design saznala sam da je upravo to mjesto mog unutarnjeg vodstva. I predstavlja mi popriličan zadatak ocijeniti koje su emocije moje, a koje kupim od drugih. 

Jako volim Božić.

Što je postao? Utrka, moranje i savršenstvo. Da budemo bolji od drugih. Prvi ako je ikako moguće. Domišljatiji. Da se ne ponavljamo. Da stvorimo iluziju savršenstva koje ne postoji. Da budemo inovativni. I super je sve to! Ali recite mi, jeste li zbog toga sretniji? Baš onako iskreno i zadovoljno sretni? Ako jeste, odlično. Mene to ne veseli. Tome nema kraja, a meni takav život nije privlačan. Što ne znači da ga nisam pokušala živjeti.

Bor u kući podsjeća me na jesen koja caruje i dalje. Nagovještava što slijedi uskoro. Volim stavljati kuglice baš na Badnjak i ne znam zašto sam to u svojoj kući promijenila. 

Nakon nekoliko sati hodanja po trgovinama tražeći darove, odlučila sam prestati. Nisam kupila ništa. Vratila sam se s vrtoglavicom. Događa mi se to u trgovinama jer mi je previše vizualnog sadržaja. Sada mi je bilo previše i auditivnog.

Božićne pjesme. Okidač za okidačem. ;-) Ali mali okidači koje sam slušala. Dopustila sam sebi da osjećam to što osjećam.

Iskreni odnosi s ljudima postali su rijetki.  Imam osjećaj kao da je vrijeme stalo. Svijet ide dalje, a ja? Gdje sam ja?

Zanima li vas tko ste zaista? Bez svih tih etiketa i mišljenja koje ste stvorili sami ili su vam ih drugi "nametnuli".

Zanima li vas iskrena komunikacija? Trenutak gdje zaista slušate nekoga tko vam priča? Ja čujem djecu koja me okružuju. I vidim ih također. Ne znam kako da zažmirim i pravim se i dalje da to nije istina.

Odgajamo djecu koja previše žele. Stvari. Žele još, još i još. I bez obzira koliko mi svi gomilali (a oni uče od nas), ništa nam nije bolje. Možda na sekundu. Dok ne shvatiš da to nije ljubav. Od srca mogu pokloniti samo ljudima koje zaista poznajem. A realnost je da malo poznajem ljude koje vidim samo u vrijeme blagdana. Zar nije dovoljno samo biti prisutan?

Ja bi tako rado ove godine poklonila samo sebe. I osluškivala stid koji osjećam jer nisam djetetu gurnula poklon u ruke nego sam sjela pričati s njim. Pitala ga hoćemo li popiti kakao uz domaće kekse i pričati. Samo pričati.

Super mi je ako netko uživa kupujući poklone. Ali trebalo bi mi biti super i ako to jednostavno ne volim. Ne vidim smisao. Ne vidim razlog da se zbog toga opravdavam, a društvo me naučilo  da se treba opravdati. Treba se ispričati. Treba osjećati grižnju savjesti. Treba osjećati krivnju.

Ne vjerujem u to. I naučit ću kako drugačije. Naučit ću slušati sebe i prestati vjerovati svima osim sebi. Jer u solarnom pleksusu vrišti. Zašto? Najviše zbog straha od kritike. Vuče me da budem prosta, ali reći ću samo da mi je dosta. Fotografija ispod govori baš to. I način je na koji Martina Jelinić vidi trenutak.