Snaga strasti i ustrajnosti
Grit. Snaga strasti i ustrajnosti.
Angela Duckworth
Prije otprilike pola godine, osvijestila sam nešto. Moj tempo bio je luđački. Multitasking na stotu.:-D
Dovodila sam se u stanja zaboravljanja, loših rezultata obavljenog posla, stresa i iscrpljenosti. I bilo bi možda dobro da sam uživala u tome što radim. Umjesto toga, fokusirala sam se na sve što nisam dobro napravila, a samokritika nije puno pomogla u svemu tome.
Kada takvo ponašanje postane navika, dovodite sebe u situacije odustajanja. Been there, done that. Mnogo puta.
Onda sam jedan dan rekla sebi stop, trebaš pomoć. I dobila ju. Počelo je kroz edukacije Anite Vadas, ali zasluge za promjene dajem sebi. ;-) Da nisam koristila znanje koje sam dobila, ne bi se daleko odmaknula od starih navika.
Uz stop se dogodio i Covid 19. San o zalogajnici pao je u drugi plan. Kako bi izbjegla negativizam okrenula sam se vrtu jer je u tom trenutku bio mogućnost za nadogradnju moje vizije. Nisam sigurna je li to moja velika ljubav i imam li vrijeme za potpuno mu se posvetiti, ali dovoljno je zanimljivo i na to gledam kao životnu školu. Ono što sam još dobila je vrijeme za nešto što do prije par dana nisam znala da ima i svoj naziv.
Promišljena vježba.
Tijesto definitivno je moja ljubav, u to više ne sumnjam ni najmanje. Pretpostavila sam da je dovoljno to što mi je prirodno lako zamijesiti tijesto. A nije. Ni blizu. Jer sam talent nije dovoljan za uspjeh. I u to sam se uvjerila, više puta u životu.
Moja promišljena vježba bila je svaki dan zamijesiti tijesto, ujutro, dok svi spavaju kako bi mogla biti maksimalno prisutna. Nije mi bilo bitno hoću li od tog tijesta praviti kruh, pizzu, focacciu i kako će to ispasti. Cilj je bio svaki put dobiti isto tijesto. Svaki dan na isti način koji traje nekoliko sati. I svaki put kada me moj prirodni flow obuzeo, rekla sam ne. Nema spontanosti i prepuštanja ovaj put. Jer to sam magistrirala kroz život. ;-) I shvatila da nije dovoljno.
Meni je nedostajao promišljen način kuhanja. Svesti kuhanje najprije na jednu temu koja mi je najzanimljivija. Ako to znači jesti pizzu svaki dan, da. To je ionako jedan obrok od nekoliko njih u danu. Tko kaže da pizza ne može svaki dan? ;-) Moja probava rekla je da, vaga također. Ali, meni su tri-četiri komada pizze vrhunac pa budite i toga svjesni. :-D
Nije mi bilo dovoljno samo promišljeno vježbati, trebala sam znanje o tome kako tijesto učiniti maksimalno probavljivim jer sam imala problem s nadutošću. Tu je dolazimo do fermentacije.
Što sam više vježbala, to sam više organizirala vrijeme da to odradim sama, u miru. Jer tako najbolje učim. Guram sebe do krajnjih granica kako bi dobila svoju savršenu pizzu. Mislim da sam negdje na sredini. U četiri mjeseca napravila sam sigurno 200 pizza. Možda se ne čini puno, ali mislim da je to više nego sam napravila cijeli svoj život. I još nije kraj. Pretpostavka da netko pravi dobru pizzu jer je samo talentiran za to nema veze sa zdravim razumom. To su potvrdila i istraživanja koja služe kao primjeri ove knjige.
U knjizi postoji test za Grit. Rezultat koji dobijete daje vam do znanja koliko ste strastveni i ustrajni. Promjenjiv je. To je najbolji dio priče. Ovisi o vama. O vašem trudu, strasti, ustrajnosti.
Prvi rezultat bio je 30% i bila sam maksimalno iskrena u odgovorima. Točno znam i zašto je toliki jer sam do te spoznaje došla puno ranije nego sam imala priliku testirati se. Test sam napravila danas na temelju dva tjedna i ciljeva koje sam si zadala. Rezultat je 50% . Ali da danas radim grit test za pizzu, bio bi 100%. ;-)
Još jedan dio knjige ostavio je veliki utisak na mene. Priča o gritu i flowu.
Ne trebam ni spominjati koliko sam to povezala s istoimenim fitness centrom za koji pišem. I imenom kojeg su odabrali za ovu rubriku. #FLOWarica
( Flow tim jeste vi možda vidoviti?) ;-)
Šalim se. Postoji čak jedan dio u knjizi koji objašnjava što se događa pojedincu koji odabere biti dio nekog tima ili grupe. Ako imaju zajedničke vrijednosti ( Rasti. Inspiriraj. Prepusti se.) motiviraju jedni druge na promjenu vođenu upravo tim vrijednostima. Krajnji cilj je zajednički. A opet individualan.
Meni je stanje flowa prirodno. Uvijek sam voljela teći kroz dan. Ali nedostajalo je malo više fokusa i promišljenosti. Nedostajalo je odbacivanje osuđivanja. Jer tek kad sam počela raditi na tome da ne osuđujem sebe, shvatila sam da je znanje neograničeno. I što ga više tražim, više sam u mogućnosti teći s tim što radim. Tek kada neku radnju možete odraditi izvrsno bez da o njoj razmišljate, došli ste do flowa. Ostaje čisto prepuštanje. Osjetila sam ga više puta i sada znam u kojem smjeru idem. Vježba, vježba i vježba. Sati i sati promišljenog vježbanja. Ja bi rekla da je to grit. ;-)
Mogla bi vam pisati do sutra o ovoj temi. Ali završit ću ju s dva videa koja sam pogledala zahvaljujući navedenoj knjizi. I reći vam da bez obzira na broj stranica, pročitate knjigu.;-)
U knjizi Angela piše o pozivu TED-a da održi šestminutno predavanje o Gritu. Imala je probnu verziju kojom je osobno bila zadovoljna, ali druga strana nije dobila to što je očekivala. Odlučila je zaista poslušati kritiku kako bi znala što poboljšati. Nakon sati i sati promišljene vježbe kaže, ovo je njeno stanje flowa.
Divim se njegovom fokusu i istraživanju, njegovoj predanosti i ludosti. Mislim da je i on svjestan toga jer je uz sve, meni osobno, humorističan na svoj račun. ;-) Ne shvaćam ovo kao poticaj da napravimo istu stvar. Ali mislim da je jasno da je čovjek taj koji sam sebi stvara granice. Cijena toga je upitna, ali on je bio spreman riskirati.
Koliko ste vi spremni riskirati za svoj cilj?
