Jesen je vrijeme kada se povlačim u sebe. Već sam o tome pisala, ali imam osjećaj da nove spoznaje samo dolaze, jedna za drugom. Nekad oslobađajuće, nekad bolne, nekad kao određena doza "što se to događa sa mnom i kada će završiti".

Ova godina je svakako posebna po raznolikosti repertoara. :-)

Danas želim pisati o emocijama. Neki od vas znaju koliko mi je bliska Halloween tematika. Svjesna podijeljenih mišljenja i dalje na to gledam iz vlastite perspekrive.

Djelomično, meni je to prilika za maskiranje. Realno maskirani smo svaki dan pa ne kužim čemu tolika zbrka oko konkretnog maskiranja. Znam da imamo maskembal u veljači i njega obilježim svojim rođendanom. 

Prema starim zapisima, Samhain predstavlja kraj jeseni i početak zime.  Za mene je to simbolična preobrazba smrti i ponovnog rođenja.

Vrijeme kada zaista gledam unutar sebe, prihvaćam prošlost i otpuštam ju kako bi očistila sebe za novo. Zato ću ove dane pisano otpustiti sve što mi je višak, a nakupilo se toga. ;-) Ako želite, možete zajedno sa mnom. :-)

Vježba se zove "Knjiga življenja i umiranja", a cilj je svaki dan (kroz 10 dana) napisati dio introspekcije za ovu godinu. Jučer sam na svom Instagram profilu objavila prvu pa škicnite i nju. Danas je ovdje druga vježba. Svaki dan ću objaviti jednu.

Bila je ovo emotivna godina i danas je dan za osvjetljivanje onih negativnih.

Pokušat ću pisati bez autocenzure bez obzira što ovo ide javno. ;-)

Bilo je mnogo ljutnje u meni. Još uvijek postoji, ali u blažoj verziji. Gotovo uvijek sam krivila druge za to. Kada sam sama sebi priznala da imam problem koji se najviše očitovao zrcalnim odrazom odgoja vlastite djece, stigla mi je pomoć.

Probudila me radionica Odgoj bez vike, a buđenje se dalje odvijalo sukladno informacijama koje sam unosila u svoj život. I naravno, njihovom praksom.

Kritika upućena prema drugima reflektirala se kao moj osobni problem. Tako sam shvatila koliko kritiziram samu sebe i koliko mi je nisko samopoštovanje.

Ogorčenost. Imala sam osjećaj da sve što radim, radim s velikom količinom energije koja nakon toga nekim čudom nestane i ostane iscrpljenost. Nakon toga bi uslijedilo razočarenje i žaljenje za situacijom u kojoj sam se našla.

Apatija je bila česta prijateljica. Boli me briga jedna je od rečenica koja mi je odala tu emociju. Ali realno, ne boli me briga i stalo mi je do nekih odnosa.

Tuga jer ne ide onako kako sam zamislila iako oduvijek vjerujem da sve ima svoje zašto. Ali dok se ne osvijetli situacija u kojoj se nalazim, prečesto budem u negativnim emocijama i vodim borbu s njima. Sada na njih ipak gledam malo drugačije i shvaćam da je povjerenje u čekanje nešto što trebam njegovati.

Sve dok nemam svijest o obrascima svog ponašanja, vrtim se u začaranom krugu. Promjena je tada nemoguća.

Potreban je popriličan rad na sebi kako bi došli do vlastitih odgovora jer nisam sigurna koliko smo svjesni da smo uvjetovani okolinom u kojoj živimo.

Život sam po sebi naš je zrcalni odraz. Sigurna sam da ga ne želim proživjeti nesvjesna "drame" koju sama stvaram.