Stigla je jesen. Iz godine u godinu sve ju više cijenim. Ali još uvijek mi je teško podnijeti tu mirnoću koju stvara tama jeseni. Došla sam do mirnoće unutar sebe već tokom ljeta pa mi sada stvara osjećaj da se još više povlačim u dubinu. I pomalo me strah što će još isplivati na površinu.

S druge strane, ovo je doba kada moja kreativna strana postaje usredotočena na jednostavnost. Doba kada je naš vrt prepun bundeva kojima se jako veselim. Doba kada s nekoliko prijatelja planiram druženje u šumi. Doba kada planova zapravo nema jer me nosi trenutak i eksperimentiram kako biti potpuno svoja.

Doba kada mi je priroda najbolja prijateljica.

Kada sve više vremena provodim vani, ušuškana u veste i pulovere. Sve dok ne dođem na sunce gdje je majica kratkih rukava još uvijek potrebna. Hodam po zelenoj travi dok u kanalima šuška divlji pampas, a s druge me strane zove hrastova šuma puna gloga. Nekako imam dojam da se proljeće i jesen stope u jedno svojim bojama.

Sve to imam ovdje gdje živim, u Starom Topolju. I pomislim, zašto sam se toliko željela vratiti u grad?

Ovo ljeto sam i u gradu otkrila mjesta gdje je duša bila mirna. Pa zašto ne biti zahvalna što imam oboje. 

Posebno sam zahvalna Idi koja je cijelo ovo vrijeme ostala uz mene bez obzira što su nam se planovi srušili kao kula od karata. Što sam se ja srušila na isti način. Ali dižemo se zajedno, svaka na svoj način.