Na trećoj radionici programa " Ne moraš ništa, a možeš sve " pričali smo o empatičnim osobama. Prepoznala sam sebe. Vidim, čujem i osjetim snažno energiju drugih. Ali i sebe. 

Jako često mi se događa da preuzmem tu energiju od drugih sebi. I nemam blage veze što da radim s njom! Drugima služim kao kanal izbacivanja svojih misli i to je zapravo odlično jer znači da mi vjeruju. Ali zašto sebe opteretim kasnije tim emocijama? Zašto ih smatram svojima? Kad toliko toga nije moje. Izgubim se. Više ne znam što su moje, a što tuđe misli, strahovi, sumnje...

Kako sam se odlučila obraniti od toga? Šutnjom.

Rijetko bi pričala, a i kad bi pričala čula sam toliko riječi koje nisu ja. Čudan je to osjećaj. Pričam, slušam samu sebe, znam da mogu bolje od toga, ali nemam pojma kako izaći iz začaranog kruga.

Preplavi me emocija krivnje ljudi oko sebe jer ne mogu vjerovati koliko su riječima u stanju sabotirati sami sebe, a nakon toga i mene! Najviše sam krivila samu sebe jer sam dopustila da riječi utječu na mene. Tuđe riječi, tuđi problemi. Pisala sam u jednom članku koliko sam povezana sama sa sobom. Stvarno jesam. I to je jedan od glavnih razloga zašto volim biti sama. Vizualno sam stvorila svoj svijet u kojem uživam, pogled na sve oko mene diže moju energiju. Ali nedostajao mi je sluh. Glazba.

Tek sada sam svjesna koliko mi je to nedostajalo. Blokirala sam svoj sluh neznajući koliko mi znači.

Vraćam se Puli. Fakultet koji je bio: "Evo me, opet učim toliko toga što me ne zanima!"

Tada sam odlučila živjeti u Puli. Punim plućima. I dalje je postojao obrazac mog ponašanja koji me vukao svugdje, ali spojio me s glazbenicima.

Koje je to oduševljenje bilo za mene! Gledati i slušati ljude koji su jedno sa svojim instrumentom i sluhom. Koji su prepoznali i njegovali taj kanal energije.

Znate li za moju ljubav prema bubnjevima? Ako je odgovor ne, zašto i bi kada sam ja prva pobjegla od nje. ;-)

Uz fakultet sam upisala tečaj bubnjeva. Zdravko Širola. Moj učitelj. Svirao je u Atomskom skloništu, bendu koji je dugo svirao u mom stanu.

Na koncertu tribute band "Atomsko sklonište". :-) U selu čijeg se imena ne sjećam, ali znam da je Slavonija u pitanju. :-)

Teoriju sam naučila, tehniku također. Ali pustiti sebe da zaista sviram? E to nisam naučila. To ću sada. :-)

Divnog profesora sam imala. Dok bi ga gledala i slušala kako svira, plakala bi u sebi. Od sreće i tuge istovremeno. Jer dok je svirao tu nije bilo stida. Kakav stid? Toliko je puta svirao da je dovoljno samo sjesti i svirati. Tako jednostavno, a meni nedostižno.

Sjećam se koliko često su mi palice bile u rukama. Navečer bi legla, gledala seriju i vježbala udarac. Radila sam to par mjeseci sve dok više nisam morala razmišljati o pokretu ruku. 

Došla sam na sat i svirala note. Profesor je čuo. "Ponovi. Što je to? Što radiš drugačije?"

I eto ga, moj vjerni prijatelj stid.

Ali govorim profesoru da vježbam, svaku večer. Pokažem kako. Oduševljen je, ima viziju što će sa mnom. Daje mi note jer imam brzinu za odsvirati to što on vidi i čuje. Ali ja nemam toliko iskustva. Ja ne vidim to što vidi on. I biram zatvoriti se. Biram "Nije to ništa posebno." Stid me svog rada i truda! Blokiram se, ne znam kako se opustiti, ne znam kako ću ako dođe kritika. Nesvjesna da je to rad, rad i rad!

Biti svjesna da je to rad, trud i vrijeme, koliko i osjećaj za glazbu. Ako ne njegujte i jedno i drugo istovremeno, puca. Negdje mora puknuti.

Koliko se taj čovjek trudio. Mi smo meditirali. Sjedila sam zatvorenih očiju, slušala ga i pokušala pronaći to što me koči. Stajao je iza mene i lupao ritam kako bi ga ponovila. Da čuje imam li sluha. Imala sam. Imam i dalje.

Ali imala sam problem sama sa sobom. To nije bilo do njega. Nisam dala emocije van zbog straha od kritike. Mislim da mi sada nedostaje radionica Anite Vadas o kritici kako bi došla do dubljih odgovora. :-)

Završila sam tri godine. Četvrtu nisam upisala jer je profesor bio blizu da izvuče to iz mene. Pobjegla sam. U stanu, pogled na bubanj za koji mi je tata poslao novce, izazivao je veliku bol. Podsjetnik na odustajanje kada sam bila najbliže tome da se oslobodim. Odnijela sam ga i sakrila. Od očiju. Ali od srca nisam.

Sada sam vratila sluh.

Martina sa svojom vizijom Urban Heels-a izvukla je to iz mene. I hvala ti na tome.

Lu Jakelić svojim tekstovima. 

Sve o čemu sam šutjela.

Ta njena autorska pjesma bila je prva koju sam čula, a nakon toga zaljubila se u cijeli album. Doživjela sam riječi jer proživljavam upravo taj proces. Nakon što sam riječi čula toliko puta da je bubanj preuzeo moje tijelo, znala sam da je vrijeme.

Emocija koja me godinama obuzima je ljutnja. Anita nam je dala tehnike izbacivanja ljutnje. Izbacuje se isključivo fizički, lupanjem u jastuk, boksanjem, trčanjem... Ili vriskom! ;-)

Ja ću ju izbaciti bubnjem. Za početak.

Kako ćete vi? :-)