Jesen je i prvi put mogu reći da ju zaista osjetim. Previše puta živjela sam jedva čekajući da dođe nešto drugo. Nakon drugog da dođe nešto treće.

Što zaista čekam? Jedini odgovor koji sam pronašla je "sebe".

Promijenila se percepcija u glavi, shvaćam da živim u zoni komfora i da je dovoljna sitnica da me izbaci iz sigurnosti. Ovisim o svemu, najmanje o sebi. 

Stekla sam tu naviku da sve više boravim u sadašnjem trenutku. Dovoljno je samo pomisliti na disanje i tu sam. Ali stekla sam i naviku slušati misli kako dolaze i prolaze bez ikakvog utiska na mene. Počela sam vjerovati sebi da će prave misli naći način da mi se vrate kad budem spremna za njihovu realizaciju. Onda shvatim da već neke od njih živim. I da se brinem za sebe. Od tada sve manje imam potrebu nešto raditi zbog drugih.

Koristim svoju energiju kako dolazi. Nemam ju stalno i to dobro osjetim. Ali kada dođe izađe kroz kreativnost.

Bojanje me drži u sadašnjosti. Volim to nešto što imam prenamijeniti. Nisam za izbacivanje i nabavljanje novog. Sve dok nešto zaista ne dotraje da mu nema pomoći. ;-)

Meni treba polako jer ne znam na brzinu. Znam, ali nema tu osjećaja. U trenutcima kreacije budem kao opsjednuta. Slažem sloj po sloj i onda dignem glavu i pitam se što je ovo. Ako ću nešto raditi na brzinu velika je mogućnost da mi se neće svidjeti.

Ovih dana sam umjesto kritike samoj sebi "Kakav je to bor?" nakon što sam shvatila da mi se ne sviđa, odlučila ostaviti ga takvog dan, dva. Gledati u njega. I stajao je tako. Bockao u oči. Smetao.

Krenula sam vaditi pampas iz njega. Prodisao je. Jednostavno me previše podsjećao na Zimu, a meni i dalje odgovara Jesen. Suho cvijeće glavni je detalj na njemu. Željela sam unijeti u kuću ono što vidim i uberem u prirodi. I uspjela sam.

Za razliku od fotkanja bora. Tu nisam bila uspješna. Zato danas fotografije od jedne ne tako davne, nedjelje.

Želim vam miran vikend jer u tom sam stanju sada. A i ušla sam u fazu Vještice. Samo kažem. ;-)