Jeste li ikada doživjeli trenutak mirnoga, dubokog a opet jasnog buđenja? 

Pod buđenjem ne mislimo na ustajanje iz kreveta potpuno odmorni, iako je to jako lijep trenutak. Pod buđenjem mislimo na našu viziju sebe i što želimo raditi u našemu životu. Većina nas prolazi kroz život pretvarajući se da nemamo nikakvih posebnih ciljeva, ambicija, snova, a zapravo duboko u sebi mi zaista želimo više.

No nekako uvijek pronađemo način da si dignemo zid ispred naših snova. Možda smo pokušali nešto jedanput ili dvaput i nismo uspjeli i onda to koristimo kao izliku da više nikada ne pokušamo. Zaustavimo se na ALI: "Ali pokušao/la sam, nije to za mene!". Na osnovu nekoliko naših neuspjeha stvorimo si sliku sebe kako nismo dovoljno dobri za taj posao, za prvi sastav u košarci, nogometu, za taj manji struk koji toliko želimo postići. Ta slika je iskrivljena, ta slika nije stvarna, no ako budemo jako vjerovali u nju ona bi mogla postati naša stvarnost.

Svi nosimo svoj teret ili, kako kažu, "svoj križ" koji je težak, jako je težak i nije bitno tko nosi teži, bitno je koliko težak mora biti da vrisnemo "Dosta!". Koliko težak mora biti da odlučimo biti iskreni i reći što mislimo, koliko težak mora biti da krenemo jesti zdravije, koliko težak mora biti da krenemo raditi na sebi? Koliko težak? Umovi su kao cvijeće, otvaraju se samo u pravo vrijeme, cvijeće se otvori na suncu na toplini, a mi? Mi se otvorimo kada doživimo toliko veliku bol, kada križ postane toliko težak da dotaknemo dno. Sve što nam život pruža, lijepe i teške trenutke, događa se s razlogom, a koji je to razlog? Na nama je da se potrudimo saznati jer ako se budemo trudili i radili na sebi, um će nam se otvoriti, doživjet ćemo, buđenje.


Autor: Dražen