Dugogodišnja komunikacija s vježbačima me je potaknula da prikažem i razotkrijem najčešće dvojbe prije početka vježbanja. Hrabro sam ih nazvala strahovima jer se srž tih dvojbi usko veže uz glavne strahove današnjice, a to su strah od nepoznatog, strah od javnog nastupa i strah od neuspjeha. Pročitajte tri glavne rečenice koje izazivaju komešanje u trbuhu prilikom odlaska na prvi trening.

Svi će gledati u mene.
Misao koje se redovno javlja većini ljudi koji se odlučuju početi trenirati. Nije li ovo strah od javnog nastupa gdje bi se trebalo podrazumijevati da osoba koja stupi nogom u prostoriju na svoj prvi trening treba savršeno otplesati Jackson-ove korake spota "Smooth Criminal" u znak prihvaćanja novog člana u, recimo, grupu Zumbe. Činjenica je da smo obdareni osjetom vida da bismo vidjeli oko sebe, upijali informacije, služili se vidom da stignemo do odredišne točke bez opasnosti i sl. I činjenica je da će svi pogledati u tebe kada dođeš prvi put na trening. Najvjerojatnije da će svi gledati sa osmijehom na licu, vjerovali ili ne, u znak pozdrava i dobrodošlice. Strašno? Bilo bi zanimljivo da svi ljudi žmire kada dolaze na trening i da svi ljudi žmire kada se netko novi priključi grupi za vježbanje. Nije li to smiješno?

Svi će mi se smijati.
Jedna od češćih rečenica izrečenih u glavi (pa i naglas) milijun puta prije nego i kročiš u ulicu gdje se nalazi odabrani fitness centar. Općepoznato je da smijeh liječi stoga ne vidim ništa loše u tome da se svi slatko nasmijemo naspretnim pokušajima "penjanja" na veliku loptu ili pak ekspresnim dosjetkama kako da si olakšaš vježbu. A vjeruj mi, najslađa eksplozija smijeha se događa onda kada instruktor promaši step klupu ili pak naglas spoji par riječi u jednu tipa, gluteus/guza u gluza. E to je stvarno smiješno! No, jedini zagarantirani osmijeh je na kraju treninga, osmijeh zadovoljstva, bezbrižnosti i ispunjenosti.

Strah me da neću moći.
Naravno da nećeš moći. Dugi period se ne krećeš, ne voziš bicikli, ne ideš pješke. Zašto onda očekivati od sebe da odmah odradiš sve kao po špagi? Da postoji kakav uređaj da nas prebaci sa kauča do kuhinje, koristili bismo i to. Isto bi bilo kao da meni daju da izračunam koliko mi benzina treba da autom dođem od kuće do Pariza. Nemam pojma. Ne znam ni kako bih krenula. Međutim, ako bi se odlučila naučiti takve informacije, pronašla bih nekoga tko mi može pomoći. Vjerujem da bi se osoba pomučila da me nauči računanju takve stvari, ali bih nedvojbeno naučila. Isto je s treninzima! Odluka je izvor, strpljenje i volja su gorivo, a isplanirani i vođeni treninzi su savršen alat u formuli za uspjeh.

Strah je primarna čovjekova emocija, kao i sreća ili tuga. Pojavljuje se da bi nas zaštitio i sačuvao nam život. Međutim, često su naši strahovi (fobije) samo imaginacije kreirane od strane našeg uma. Svatko ima svoje strahove koji nas ne moraju ometati u svakodnenvnom životu i one koji zaista stvaraju problem. Takav strah utječe na naše odluke i time, iako je izmišljen, postaje vrlo stvaran jer nam diktira što i kako dalje. Odluka je donešena, trenirati ću! Ne dozvoli da te strah paralizira i zaledi odluku na prvi, drugi ili treći ponedjeljak još neimenovanog mjeseca ili pak na prvu, drugu ili treću godinu!?

Ako se prepustiš, osobni rast je neizbježan. Pruži inspiraciju mnogima.

Autor: Mihaela